Kako je Kodak otkrio atomsku bombu: Mračna i neispričana priča pionira fotografske tehnologije

Iako je Kodak u svijetu poznat kao predvodnik razvoja fotografske tehnologije, pogotovo u dijelu proizvodnje filma, manje je poznata i uznemirujuća priča kako je ta slavna kompanija gotovo slučajno otkrila posljedice nuklearnih testova – i pritom postala saveznik američke vlade u zataškavanju istine

U kolovozu svake godine svijet se prisjeća dvije najstrašnije eksplozije u povijesti čovječanstva; 6. kolovoza 1945. bačena je atomska bomba Little Boy na Hirošimu, a samo tri dana kasnije, 9. kolovoza, Fat Man je uništio Nagasaki. Te dvije detonacije usmrtile su više od 200 tisuća ljudi, većinom civila, i ostavile dubok trag u kolektivnoj svijesti čovječanstva.

U pozadini tog razornog poglavlja, daleko od bojišnica i ruševina, dogodila se još jedna tiha, ali povijesno važna priča – priča o kompaniji Kodak, koja je sasvim slučajno postala jedan od prvih ‘nevojnih’ svjedoka nuklearne ere. Naime, tijekom istog ljeta 1945., nedugo nakon prvog nuklearnog testa u pustinji Novog Meksika, Kodakovi inženjeri počeli su bilježiti neobične pojave na svom rendgenskom filmu. Nisu znali da su njihovi proizvodi, kao i okoliš oko njih, već tada bili pogođeni posljedicama radioaktivnog fallouta, koji se tisućama kilometara dalje širio zrakom.

Ono što su otkrili bilo je uznemirujuće. Ono što su učinili – ili nisu učinili – još je više uznemirujuće.

U povodu obljetnice bacanja atomskih bombi na Japan, vrijedi podsjetiti i na ovu manje poznatu, ali jednako važnu priču o tehnologiji, tajnama i šutnji.

Zamagljeni filmovi i sumnjiva ambalaža

U srpnju 1945. godine, nedugo nakon prvog nuklearnog testa SAD-a (Trinity test), Kodak je počeo primati pritužbe od bolnica i laboratorija – rendgenski filmovi bili su oštećeni, prekriveni mrljama i ‘zamagljenostima’. Istraživanjem je otkriveno da uzrok nije sam film, nego – ambalaža. Kartonska ambalaža izrađena od kukuruznih ljuski iz Indiane bila je kontaminirana radioaktivnim izotopima, vjerojatno jodom-131, koji je dospio u okoliš putem padalina nakon nuklearne eksplozije u Novom Meksiku.

Zabrinuti mogućom štetom po poslovanje, znanstvenici iz Kodaka razvili su sustav za praćenje radioaktivnosti u okolišu – prikupljali su kišnicu i koristili geigerove brojače oko svojih tvornica. Time su učinkovito pratili učinke američkih nuklearnih testova – dok javnost nije znala ništa.

U 1950-ima, nakon što je ponovno došlo do kontaminacije filmova, Kodak je zaprijetio tužbom protiv američke vlade. Umjesto javnog priznanja, Komisija za atomsku energiju (AEC) sklopila je tajni dogovor s Kodakom: unaprijed će ih obavještavati o nuklearnim testovima i potencijalnim padalinama – u zamjenu za šutnju.

Javnost – neobaviještena i nezaštićena

Najveći skandal u ovoj priči nije to što je Kodak znao, već to što su informacije bile uskraćene običnim građanima, farmerima i obiteljima koje su živjele pod istim oblacima radioaktivnog otpada – bez ikakvog upozorenja ili zaštite. Mnogi su godinama kasnije oboljeli od raka i drugih bolesti uzrokovanih izloženošću radijaciji. Ovi ljudi, danas poznati kao ‘downwindersi’, vodili su dugotrajne pravne bitke kako bi se priznao njihov status žrtava nuklearnih testova.

Kodak nije bio jedina privatna kompanija uključena u nuklearnu eru, ali je jedinstven primjer kako je industrijska šteta mogla dovesti do otkrivanja jedne od najčuvanijih vojnih tajni. Ipak, Kodak je izabrao partnerstvo s vladom umjesto istupanja u javnost.

Danas je još uvijek aktualno pitanje je li poslovna sigurnost opravdala šutnju, ili je to bio čin suodgovornosti za izlaganje milijuna ljudi radijaciji?