Steve Haining: Zaron i snimanje modela za Guinnessovu knjigu rekorda

Sredinom prosinca prošle godine kanadski fotograf Steve Haining upustio se u rijetko viđenu avanturu i zaronom na 50-tak metara dubine uz obalu Floride te snimanjem modela uz jednu brodsku olupinu, postavio Guinnessov rekord. Vrlo zahtjevni projekt osmislio je s timom s kojim je u konačnici i odradio snimanje, a uključivao je jednogodišnje pripreme, pažljivi odabir lokacije, prilagodbu foto opreme, probne zarone i dosta sreće da sve protekne kako je i zamišljeno.

Točno dva mjeseca nakon zarona i snimanja, kad su se slegli oni najluđi dojmovi, a i prorijedile čestitke, razgovarali smo s 36-godišnjim Kanađaninom čiji će pothvat nesumnjivo inspirirati druge podvodne fotografe da se i oni okušaju u nečem sličnom.  

Podvodno snimanje, posebno na dubini od 50 metara, veliki je pothvat koji zahtijeva pažljivo planiranje i izvedbu. Odakle ideja i motivacija za ovako zahtjevan projekt?

Ideja je proizašla iz slučajnosti. Još 2021. godine, model Ciara Antoski, sigurnosna roniteljska pratnja Mareesha Klups i ja otišli smo snimiti fotografije na lokaciji poznatog brodoloma u kanadskom Tobermoryju, pri čemu smo slučajno oborili svjetski rekord. Od tada nastavljamo trenirati i planirati uzbudljive projekte zajedno. Drugi put smo rekord oborili zaronom na 30 metara na još jednoj lokaciji koju sam oduvijek želio fotografirati s modelom. Taj zaron je bio poseban izazov, ne samo radi dubine već i radi ekstremno niskih temperatura i slabe vidljivosti. Nakon toga, deseci ljudi širom svijeta pokušali su oboriti naš rekord, pa smo odlučili da, ako to ikad ponovimo, to bude na dubini koju može dosegnuti samo mali dio ronilačke zajednice. U konačnici, naša motivacija dolazi iz dugogodišnjeg prijateljstva i osjećaja za avanturu.

Vaš „partner u zločinu” zasigurno je bila Ciara Antoski. Vjerujem da bez njezine hrabrosti i volje ne bi bilo ovog projekta. Kako ste je nagovorili na tako opasno snimanje?

Zanimljivo je da me ovaj put Ciara nagovorila. Prvi put kad smo obarali rekord, snimao sam njezine portrete u bazenima i predložio da, budući da smo oboje ronioci, avanturu prenesemo u otvorene vode, na mjesto potopljene brodske olupine. Drugi put, Mareesha, koja je također naša dobra prijateljica i sigurnosna roniteljica na prvom snimanju, postala je model. To je bilo zato što Ciara tada nije bila dovoljno iskusna roniteljica za spuštanje na dubinu od 30 metara u hladnim i opasnim uvjetima, ali bila je s nama na brodu i poučavala Mareeshu kako pozirati za fotografiju. Kada je došlo do novog rekorda, Ciara je pokazala veliki interes da bude dio tima i postane model. Bio sam uzbuđen jer smo oboje izvrsno surađivali, čak i u teškim uvjetima pod vodom. Kad je skupila iskustvo, napravila puno više zarona i zaslužila adekvatne certifikate, poslao sam je svojim prijateljima u Island Divers na Floridi da prođe dodatnu jednogodišnju obuku iz tehničkog i dekompresijskog ronjenja kako bi se pripremila za snimanje. Njezina predanost projektu i sigurnosti zarona bila je nevjerojatna – nitko nije radio tako naporno kao ona kako bi oborila ovaj rekord.

Koliko je uopće ljudi sudjelovalo na projektu? Ne mislimo pritom samo na zaron i snimanje, nego i pripreme.

Podvodna fotografija na ekstremnim dubinama zahtijeva cijeli tim koji radi u pozadini. Ciara je imala Amerikance Waynea Frymana kao primarnog sigurnosnog ronioca i opskrbu zrakom, a Doug Vanderbilt bio je rezervni sigurnosni ronilac i pomagao mi s rasvjetom pod vodom. Iznad dekompresijske granice bila je Kanađanka Mareesha Klups, koja je nadgledala projekt i osiguravala komunikaciju s površinom. Planiranje snimanja, navigaciju po olupini i pripremu projekta od početka do kraja vodio je Ray Marciano s Floride, koji je bio i dodatni sigurnosni ronilac uz mene. Na brodu smo također imali cijeli tim za podršku. Dakle, morao sam uvjeriti cijelu ekipu da sudjeluju, no svi su me tad već dovoljno dobro poznavali i znali da mi je sigurnost prioritet. To mi je bilo vrlo važno jer sam bio siguran da bi mi otvoreno rekli ako bi se u bilo kojem trenutku snimanja zabrinuli za naše zdravlje. Konkretno, na dan snimanja, tim je uključivao Ciaru Antoski kao model, Wayne Fryman  je bio primarni sigurnosni ronilac, Doug Vanderbilt bio je zadužen za osvjetljenje, a ujedno je bio i rezervni sigurnosni ronilac, Ray Marciano bio je zadužen za sigurnost i logistiku, Mareesha Klups je bila spasilački ronitelj, Skip Vandenlinde davao nam je podršku s broda, a osim toga, dodatnu potporu pružali su Manny Figueroa kroz trening i planiranje te Wendy Figueroa na potpori s opremom. Naravno, tu sam bio i ja kao fotograf.

Koliko su zahtjevne bile pripreme za zaron i snimanje? Koliko su trajale i što su uključivale?

Planiranje je trajalo više od godinu dana – od pronalaska savršene olupine na pravoj dubini do tehničke obuke, vježbi i sastanaka s timom te svih logističkih detalja. U tjednu snimanja izveli smo nekoliko probnih zarona, a na dan snimanja obavio sam 40-minutni zaron do 51. metra s Rayem kako bismo pregledali olupinu, odabrali lokacije i pripremili ih. Kada je cijeli tim zaronio, kompletan zaron, uključujući dekompresijske stanice, trajao je 52 minute.

Zašto ste odabrali baš lokaciju ispred Boce Raton na Floridi? Vjerujem da u okolici ima mnogo sličnih olupina brodova.

Odabrali smo područje Boca Raton – Pompano Beach iz nekoliko razloga. Prvi razlog zbog kojeg smo otišli južno od Kanade bila je toplija voda. U Kanadi su temperature bile i do 6 stupnjeva Celzijusa kada smo postavljali prethodne rekorde, što povećava rizike, posebno za modela. Sada smo znali da će zaron uključivati dekompresiju i dulje vrijeme na dnu, pa smo se odlučili za toplije vode. Isprva smo razmatrali Florida Keys i olupine na Bahamima, ali uvjeti nisu bili idealni. Potom smo istraživali olupine na atlantskoj obali, no jaka Golfska struja eliminirala je mnoge opcije. Kad smo pronašli olupinu Hydro Atlantic znali smo da je to pravo mjesto – duboki zaron, ali daleko od glavne, jake struje, a istovremeno predivan i dovoljno izazovan za većinu ronioca.

Kako ste pripremili foto opremu za snimanje na dubini od 50 metara?

Podvodna fotografija bitno se razlikuje od one na kopnu – boje se brzo gube, a tople boje poput žute, narančaste i crvene prve nestaju. Radi toga su potrebna dodatna svjetla. Bežične bljeskalice ne rade jer se radio signali sporije prenose pod vodom, pa koristimo optičke kabele. Također smo koristili vodootporne video lampe i podvodne svjetiljke. Kućišta za kamere obično mogu izdržati dubine od 10 do 20 metara, dok neka skuplja mogu i do 40 metara. Za veću dubinu potrebno je posebno čelično kućište kako bi se spriječila kompresija tipki i ulazak vode, no takva kućišta mogu koštati nekoliko tisuća dolara. Kućište moje kamere bilo je certificirano za 40 metara, ali sam ga modificirao da spriječim stiskanje tipki i rizik od prodora vode. Na kraju je sve funkcioniralo, ali ne bih to preporučio onima koji nisu spremni riskirati svoju kameru.

Jeste li imali rezervnu kameru u slučaju kvara?

Da, imao sam stariju kameru u Ikelite kućištu koje podnosi velike pritiske, ali srećom nije bilo potrebe za njom.

Snimanjem na toj dubini ušli ste u prestižnu Guinnessovu knjigu rekorda. Koji su bili općeniti uvjeti za to? Je li bilo dovoljno zaroniti, napraviti nekoliko fotografija i izroniti ili je priča puno kompliciranija? Je li tijekom dekompresije oprema ostala ispravna?

Prema pravilima Guinnessove knjige rekorda, snimanje na dnu mora trajati najmanje osam minuta, dok je preporučeno minimalno vrijeme 10 minuta. Mi smo na dnu proveli više od 15 minuta fotografirajući, što je značilo da smo morali napraviti nekoliko dekompresijskih zaustavljanja na putu prema površini kako bismo izbjegli dekompresijsku bolest. Ukupno smo imali 20 minuta dekompresijskih pauza, a posljednja je bila na šest metara dubine uz korištenje 100-postotnog kisika. Cijeli zaron trajao je 52 minute za 15-minutno snimanje, što daje dobru sliku o tome koliko je bio složen proces za postizanje ovih fotografija na takvoj dubini. Na sreću, kada smo izronili, sva oprema je i dalje radila besprijekorno.

Planirate li nove podvodne foto avanture?

Već imamo ideju posjetiti još dublju olupinu, ali ne mogu još reći kada ćemo to pokušati.

Za kraj, kolika je bila stvarna opasnost od napada morskih pasa ili ozljeda uzrokovanih meduzama?

Tijekom izviđačkog zarona, kada smo Ray Marciano i ja ronili do olupine kako bismo pričvrstili brod i počeli planirati snimanje, oko olupine je kružio veliki tigrasti morski pas. Bilo je i nekoliko grebenskih morskih pasa. U stvarnosti, morski psi pod vodom nisu velika prijetnja, ali s obzirom na to da su se ribari nalazili iznad olupine i bacali mamce u vodu, bili smo posebno oprezni. Tijekom zarona za rekord pored nas je prošlo nekoliko malih meduza. Jedna me lagano opekla po ruci, ali je najvećim dijelom ipak dotaknula moje ronilačko odijelo, pa sam bio dobro. Osjetio sam naglo peckanje, kao da sam dobio mnogo sitnih porezotina po ruci, no nije bilo ništa ozbiljno, samo me iznenadilo. Kasnije smo saznali da je jedna meduza opekla i Ciaru, ali to nas nije omelo u snimanju.