Stanko Abadžić: Mladi domaći fotografi danas nemaju nikakve šanse za uspjeh

Kad bismo vas pitali da nabrojite pet najboljih hrvatskih živućih fotografa, bez imalo sumnje vjerujemo kako bi ime Stanka Abadžića bilo prisutno u 99 posto slučajeva. Riječ je o legendi domaće foto scene i čovjeku koji već desetljećima postavlja vrlo visoke standarde fotografske umjetnosti ne samo na ovim našim prostorima, nego i u Europi, pa i svijetu. No priča o njegovom profesionalnom putu, razvoju i općenito životu, nije nimalo jednostavna i bajkovita, vezana je uz ratne strahote u njegovom rodnom Vukovaru, godinama prognaničkog života i rada kao učitelja njemačkog jezika, da bi na kraju sretno i spretno završila u Pragu koji mu je ponudio jedan posve drugačiji pogled na život.

“Fotografija je za mene u vrijeme izbivanja iz ratnog Vukovara bila utočište i bijeg od lošeg, nekakav balans, ravnoteža između sveg zla koje se događalo i dobroga kojemu sam se nadao”, kazao nam je na početku razgovora, objašnjavajući kako je od nje počeo živjeti posve slučajno, fotografirajući jumbo plakate po Pragu za jednu tamošnju marketinšku agenciju.

S vremenom, u glavnom gradu Češke pronašao je svoj fotografski izričaj i svoju budućnost, motive koji su prerasli u ambiciju i u konačnici rezultirali činjenicom da je postao jedan od rijetkih hrvatskih fotografa-umjetnika koji mogu živjeti od svog rada.

Kako i kad ste se prvi put zaljubili u fotografiju? Sjećate li se prvih izazova i poslova?

Prvi foto aparat SMENA 8 zapravo je bio poklon mom ocu od kolega iz tvrtke u kojoj je radio, no on nije znao što bi s njim. Bilo je to prije skoro pola stoljeća, kad sam imao 15 godina i u početku se u meni javila znatiželja, a nedugo zatim i ljubav prema fotografiji i fotografiranju. Prvi posao fotografa dobio sam na natječaju za dopisnika iz Vukovara u Vjesniku i radio sam taj posao 10 godina. Putovao sam, snimao reportaže, foto vijesti, bilo je to vrijeme kojeg se rado sjećam.

Svojedobno ste u jednom intervjuu kazali da ste se u fotografiji pronašli kao vukovarski prognanik u Pragu.

Točno, fotografija mi se dogodila u Pragu. To je inspirativan grad u kojem sam zapravo počeo raditi na svemu onome što danas imam. Te ulične svjetiljke iz doba Franza Kafke, mostovi, arhitektura, ljudi, sve to me inspiriralo da provodim puno vremena s foto aparatom u ruci na ulicama Praga. Tamo smo stigli kao prognanici iz Njemačke. Naime, nakon četiri godine boravka u Njemačkoj zbog njihovih zakona morali smo otići. Prag se zbog svoje kulture i blizine doimao kao idealno mjesto za početak novog života i danas znam da nismo pogriješili.

U Vašim radovima dominira gradska svakodnevica.

Volim raditi u velikim gradovima, život u njima zadovoljava moje fotografske afinitete. Za razliku od, recimo, pejsaža, upravo u gradovima pronalazim ono nešto što želim u svojoj fotografiji. Ne tvrdim da jednog dana neću i u pejsažima pronaći ono nešto što me inspirira, no zasad toga nema. Nažalost, gradovi danas gube svoju osobnost i to je teška spoznaja za mene kao fotografa koji nastoji kroz fotografiju upravo iskazati specifičnosti grada u kojem boravim. Stari ambijenti se razbijaju i uništavaju, a na mjestima prelijepih zdanja grade se suvremeni trgovački centri. Znate li što sam čak primijetio? Osim što se uništava taj starinski duh gradova, uništena je i domaća kuhinja. Danas su gotovo svugdje glavna jela kebab i pizza, a vjerujte još ne tako davno nije bilo tako. Nesretan sam zbog svega toga, jer mene zanima stara patina, onaj miris povijesti, a ne staklo i aluminij.

Crno-bijela fotografija je zapravo vaš fotografski habitus, nešto što vas je proslavilo i u svijetu. Postoji li neki posebni razlog zašto ne snimate fotke u boji?

Možda će vam se činiti kao pretjerivanje, no boju na fotografijama smatram kičem. Čak je i zalazak sunca na određeni način kič. Nemojte me krivo razumjeti, nemam ništa protiv fotografija u boji, jasno je recimo da folklor ne možete snimati u crno bijeloj tehnici jer morate naglasiti upravo boje koje su dio kulturnog mozaika, ali ja preferiram crno-bijelu fotografiju i jednostavno volim taj odnos međutonova crne i bijele. Danas ima mnogo trendova u fotografiji, no ja sam ostao vjeran klasičnom stilu i nadam se da će, baš poput klasične glazbe ili klasičnog slikarstva, biti vječan. Budućnost će tek otkriti jesu li moja nadanja bila realna ili tek puka subjektivna želja.

S obzirom na to da ste pripadnik, nazovimo to tako, stare škole fotografije, što mislite o digitalnom dobu i digitalnim foto aparatima?

Na početku sam imao velik otpor prema digitaliji, ponajprije jer je uništavala laboratorije za izradu fotografija. Digitalija je na neki način uništila fotografiju i kao umjetnost i kao profesiju. Pazite, danas baš svatko može fotkati, nema više razvijanja slika za što također treba itekakvo znanje i velika vještina, no jasno mi je da moderna vremena nude i moderna čuda. Smatram da mladi fotografi upravo zbog digitalije ne mogu u fotografiji pronaći tu čaroliju nastanka fotografije, od trenutka okidanja do rada na razvijanju filma. Ja sam ostao vjeran snimanju na film i već 15 godina razvijam svoje fotografije u kod istog čovjeka u jednom laboratoriju u Pragu, no moram biti iskren i kazati kako i ja katkad okinem koju fotku s digitalnim foto aparatom za neke specifične projekte.

S obzirom na proces razvijanja fotografija u laboratoriju, otkud vam sigurnost da se neće dogoditi pogreška? Ipak se radi s kemikalijama i njihov međusobni odnos određuje konačni izgled snimljenog materijala.

Dok sam još živio u Pragu odabrao sam nekoliko mladih ljudi koji su već tada radili u tom laboratoriju i doslovce sam ih testirao. Odabrao sam jednoga od njih, na početku stajao uz njega kako bi u radu sa mnom shvatio što želim postići tijekom razvijanja fotografija i danas mi taj isti čovjek samostalno razvija fotke kad mu ih pošaljem. Nema tu puno filozofije, od njega dobijem upravo ono što tražim.

Kakav je vaš stav o grafičkim programima i obradi fotografija na računalima? S obzirom na to da niste pobornik digitalije lako je za pretpostaviti da niste ni ljubitelj Photoshopa.

Kad me pitate za Photoshop onda moram uzvratiti protupitanjem: gdje je granica korištenja programa za uređivanje fotografija? Ta granica nikad nije jasno postavljena, pa se događa da u jednom velikom i svjetski poznatom izboru za najbolje fotografije godine, kakav provodi World Press Photo, čak 20 ili 30 posto fotki mora biti odbijeno zbog pretjerane uporabe Photoshopa. Ne, nisam protiv takvih računalnih programa, no dopustio bih njihovo korištenje samo do one granice koju je moguće doseći i u laboratoriju za izradu slika. Naravno, sad pričamo o ulozi Photoshopa i većih ili manjih izbora za najbolju fotografiju. Pojednostavljeno rečeno, protivim se svakoj manipulaciji, a svi znamo da postoje ljudi, i uvijek će ih biti, koji manipuliraju čime god stignu ne bi li dosegli neki cilj na koji u konačnici nemaju pravo. To je lažno predstavljanje svog rada i trebalo bo postaviti neke opće granice korištenja Photoshopa u obradi fotografija.

Može li se danas živjeti od umjetničke fotografije? Konkretno, možete li vi kao poznati i priznati umjetnik živjeti od svog rada?

Ja živim od američkih galerija, tamo mi se prodaju fotografije i to mi osigurava samostalnost u radu. Iskreno, mislim da sam povlašten, da imam sreću da mi je život to omogućio. A znate kako je sve počelo? Sasvim slučajno. Radeći u Pragu surađivao sam s jednom tamošnjom galerijom i nakon nekog vremena, iz čiste znatiželje, pregledavao sam na internetu američke galerije koje posjeduju radove čeških fotografa. S obzirom na to da sam dosta tih fotografa upoznao posve je jasno da sam želi vidjeti kako njihovi radovi prolaze na tako velikom tržištu kakvo je u Sjedinjenim Američkim Državama. Odjednom, tijekom te pretrage, pronašao sam svoju fotku u jednoj galeriji, javio se vlasniku i on mi je objasnio kako je u Pragu kupio moju fotografiju. Počeli smo još bolje surađivati, posao se polako počeo širiti i danas se moje fotografije mogu kupiti u četiri američke galerije.

Pratite li mlade hrvatske fotografe, njihove radove i razvoj?

Na Akademiji ima nekoliko mladih ljudi koji su zaista dobri. Teško mi se sad sjetiti svih imena, no evo, Tomislav Kruljac i Dario Matić su samo neki od njih pred kojima je vjerujem lijepa budućnost. No znate što je kod nas problem? Mladi fotografi jednostavno nemaju gdje vidjeti radove starih majstora, u njima pronaći ono nešto što će slijediti i temeljem te ideje stvoriti svoj osobni fotografski stil. U Hrvatskoj nema takve institucije koja bi to omogućila i to je žalosno.

Dakle, za zaključiti je da mladi umjetnici nemaju nikakvu perspektivu u Hrvatskoj?

Upravo to želim reći, mladi hrvatski fotografi nemaju gotovo nikakve šanse za uspjeh. Volio bih da me budućnost demantira, jer imamo kvalitetnih fotografa, no da bi oni uspjeli iza njih treba stajati kompleksna organizacija koja pretpostavlja čitav niz institucija. A mi nemamo ni stručnjaka u novinskim redakcijama, niti kvalitetnih škola, a o galerijama i aukcijskim kućama ni da ne govorim. Znam za jednog našeg odličnog fotografa koji je skupio nešto novca i samoinicijativno otišao u New York ponuditi tamošnjim galerijama svoje fotografije. Znate li koliko ih je prodao? Nijednu! Vratio se nazad u Hrvatsku, potišten, a vjerojatno donekle i ponižen. I nije problem u kvaliteti njegovih fotografija, nego ta cijela priča jednostavno tako ne funkcionira. Finska je dobar primjer društva koje brine o svojim mladim fotografima. Finci su organizirali putujuću foto izložbu svojih najboljih mladih fotografa, bila je i u Zagrebu, promovirala svoje umjetnike. U Hrvatskoj to nitko ne radi, nitko ne brine o mladima i rezultat je totalno beznađe za te ljude.