Što je dagerotipija? Prvi fotografski postupak stvarao je unikate na posrebrenoj ploči

Ukratko: Dagerotipija je prvi komercijalno uspješan fotografski postupak u povijesti, predstavljen javnosti 1839. godine. Slika je nastajala izravno na visoko poliranoj, posrebrenoj bakrenoj ploči – bez negativa i bez mogućnosti kopiranja, pa je svaka dagerotipija bila unikat. Postupak je nazvan po francuskom izumitelju Louisu Daguerreu, a njegova pojava označava rođenje praktične fotografije kakvu danas poznajemo.

Prije digitalnih fotoaparata, memorijskih kartica pa čak i fotografskog filma, postojala je dagerotipija. Kad danas u sekundi snimimo desetak fotografija mobitelom, teško je zamisliti svijet u kojem je jedna jedina slika nastajala minutama, na ploči od metala, i nije se mogla umnožiti ni za sve zlato svijeta. A upravo je taj svijet iznjedrio fotografiju.

Što je dagerotipija i tko ju je izumio

Dagerotipija je fotografska slika stvorena na bakrenoj ploči presvučenoj tankim slojem srebra, ispoliranoj do zrcalnog sjaja. Postupak je razvio francuski slikar i izumitelj Louis Daguerre, dijelom na temelju ranijih eksperimenata Nicéphorea Niépcea, autora najstarije sačuvane fotografije. Javnosti je predstavljen 1839. godine – godine koja se zato često uzima kao rođendan praktične fotografije. Francuska je vlada otkupila prava na izum i velikodušno ga proglasila darom svijetu, pa se postupak proširio planetom nevjerojatnom brzinom.

Za razliku od svega što je došlo poslije, dagerotipija nije imala negativ. Svaka snimka bila je jedan jedini, neponovljivi primjerak. Ako ste željeli još jedan portret – sjedali ste pred fotoaparat ispočetka. Gotova slika imala je nevjerojatnu razinu detalja, a gledana pod pravim kutom djelovala je gotovo trodimenzionalno, poput slike koja lebdi u zrcalu.

Kako je nastajala slika na srebrnoj ploči

Postupak je bio pravi mali kemijski ritual. Posrebrena ploča najprije se polirala do savršenog zrcala, a zatim izlagala parama joda koje su na površini stvarale svjetlosno osjetljivi srebrni jodid. Tako pripremljena ploča umetala se u fotoaparat i eksponirala – u početku i po deset do petnaest minuta, a kasnijim poboljšanjima ekspozicije su se skratile na manje od minute. Slika se potom razvijala nad parama zagrijane žive, fiksirala otopinom soli, ispirala i pažljivo pečatila pod staklo, jer je površina bila osjetljiva na najmanji dodir.

Današnjim rječnikom: ISO je bio očajno nizak, “okidanje” je trajalo minutama, a “razvijanje” je uključivalo otrovne pare žive. Pa ipak, načela su ista kao i danas – svjetlosno osjetljiva površina, ekspozicija, razvijanje i fiksiranje. Tko razumije dagerotipiju, razumije i zašto njegov digitalni senzor radi to što radi.

Zašto su portreti bili pothvat

Zbog dugih ekspozicija portretiranje je bilo fizički zahtjevno: glava se učvršćivala posebnim držačima, treptanje se praštalo, ali pomicanje nije. Otud i one ozbiljne, ukočene poze na najstarijim portretima – nasmiješiti se i zadržati osmijeh nepomičnim nekoliko minuta jednostavno nije bilo izvedivo. Unatoč svemu, potražnja je eksplodirala: tijekom 1840-ih i 1850-ih dagerotipski studiji nicali su po cijelom svijetu, a obični ljudi prvi su put u povijesti mogli doći do vlastitog portreta, privilegije dotad rezervirane za one koji su mogli platiti slikara.

Kraj jedne ere i njezino naslijeđe

Već krajem 1850-ih dagerotipiju su istisnuli jeftiniji i brži postupci poput mokrog kolodija, koji je donio i ono što dagerotipija nikad nije imala – negativ, a s njim i mogućnost neograničenog kopiranja. Time je započeo put koji preko filma vodi ravno do senzora u vašem fotoaparatu. O tim kasnijim prekretnicama pisali smo u tekstovima o tome kako je izumljena fotografija u boji i što se dogodilo s Kodakom, tvrtkom koja je fotografiju odvela u mase.

Zanimljivo, dagerotipija danas doživljava mali umjetnički povratak: rijetki entuzijasti i suvremeni autori ponovno rade s posrebrenim pločama upravo zato što je svaka snimka unikat. U doba kad dnevno nastaju milijarde fotografija, jedna jedina, neponovljiva slika opet nešto znači. Više kurioziteta iz ovog razdoblja naći ćete u naših 10 činjenica o fotografiji koje zvuče nevjerojatno – uključujući prvi selfie, snimljen upravo dagerotipijom.

Česta pitanja

Po čemu se dagerotipija razlikuje od kasnije fotografije na filmu?

Dagerotipija nastaje izravno na metalnoj ploči i nema negativ, pa se ne može kopirati – svaka je slika unikat. Fotografija na filmu koristi negativ s kojeg se može izraditi neograničen broj povećanja.

Koliko je trajala ekspozicija za dagerotipiju?

U početku deset i više minuta, što je portrete činilo gotovo nemogućima. Poboljšanjima kemije i svjetlosnijim objektivima ekspozicije su se ubrzo skratile na desetke sekundi, pa i manje od minute.

Mogu li se dagerotipije vidjeti ili napraviti danas?

Da – originali se čuvaju u muzejima i privatnim zbirkama, a manji broj suvremenih autora i dalje radi dagerotipije tradicionalnim postupkom, uz stroge mjere zaštite zbog otrovnih kemikalija.

Sljedeći put kad u hipu okinete desetak kadrova i najbolji podijelite u minuti, sjetite se da je prije nepunih dvjesto godina jedna jedina slika tražila zrcalno ispoliranu srebrnu ploču, oblak jodnih para i čovjeka koji će minutama sjediti savršeno mirno. Fotografija se promijenila do neprepoznatljivosti – a fascinacija zaustavljenim trenutkom ostala je potpuno ista.