Tuži medij jer su mu ‘ukrali selfie’: što bizarna tužba otkriva o autorskim pravima na fotografiju

Bivši dekan Geodetskog fakulteta tuži medij za 5000 eura jer su mu, kako tvrdi, “ukrali selfie” koji je navodno bio samo u njegovom mobitelu. Apsurdno? Možda. No iza ove bizarne hrvatske tužbe krije se pitanje koje muči svakog fotografa: tko zapravo posjeduje autorska prava na fotografiju, pa makar to bio i običan selfie?

Priča zvuči kao scenarij za sitcom, ali odvija se na hrvatskom sudu. I baš zato je savršen povod da razjasnimo nešto što bi svaki čovjek s fotoaparatom (ili samo mobitelom) trebao znati: kako funkcioniraju autorska prava na fotografiju.

Što se točno dogodilo

Almin Đapo, bivši dekan Geodetskog fakulteta u Zagrebu i prvookrivljeni u golemoj korupcijskoj aferi koju istražuje Ured europskog javnog tužitelja (EPPO), podigao je tužbu protiv portala Telegram. Traži 5000 eura odštete zbog, kako navodi, povrede autorskih i moralnih prava na jednu fotografiju.

Riječ je o selfieju koji ga prikazuje na prijemu u rezidenciji japanskog veleposlanika. U tužbi tvrdi da se fotografija nalazila “isključivo u njegovom mobitelu” te da je “nikada nikome nije proslijedio niti ju je igdje objavio”. Drugim riječima, sugerira da mu je medij sliku nekako izvukao iz telefona.

Telegram, koji je aferu i razotkrio, tvrdi suprotno: fotografija je završila u službenoj dokumentaciji Zahtjeva za nadoknadu sredstava iz EU fondova, priložena kao “dokaz” da je održan catering vrijedan 8500 kuna. Cijeli slijed događaja i izjave aktera možete pročitati u originalnom tekstu Telegrama.

Nas, kao foto zajednicu, ne zanima politika. Zanima nas ono pravno-fotografsko pitanje koje ova tužba otvara: ima li čovjek autorsko pravo na vlastiti selfie i može li tužiti onoga tko ga objavi?

Tko je autor fotografije? Onaj tko pritisne okidač

Ovo je temeljno pravilo i puno je manje očito nego što se čini. Autor fotografije nije osoba na slici, nije vlasnik fotoaparata, nije ni onaj tko je platio opremu. Autor je osoba koja je stvorila snimku, dakle ona koja je pritisnula okidač i donijela kreativne odluke o kadru, trenutku i kompoziciji.

Kod selfija je to obično ista osoba koja je i na slici, pa autor i motiv padaju u jedno. Ako si sam okinuo svoj selfie, ti si i autor i subjekt. To znači da na njega doista imaš autorska prava, baš kao i na svaku drugu fotografiju koju snimiš.

Ovo pravilo “tko okine, taj je autor” najpoznatije je iz svjetski poznatog slučaja “majmunskog selfija”. Indonezijski makaki okinuo je fotoaparat britanskog fotografa i nastao je viralni autoportret majmuna. Sud je presudio da životinja ne može biti nositelj autorskih prava, a sporno je ostalo i ima li ih fotograf koji nije pritisnuo okidač. Pouka je jasna: kreativni čin okidanja je ono što stvara autorsko pravo.

Autorsko pravo nastaje automatski, u trenutku okidanja

Mnogi misle da fotografiju treba negdje registrirati, žigosati ili prijaviti da bi bila “zaštićena”. Nije tako. Autorsko pravo nastaje samim činom stvaranja djela. U sekundi kada okineš fotografiju, ona je tvoja i nikakva papirologija nije potrebna.

To ima dvije strane. Dobra je da su tvoje fotografije zaštićene od trenutka nastanka. Loša je da to vrijedi i za tuđe fotografije, pa onaj tko skine sliku s interneta i objavi je bez dopuštenja krši autorsko pravo, čak i ako nije bilo nikakvog vodenog žiga ili oznake.

Imovinska i moralna prava nisu isto

U tužbi se spominju i “autorska” i “moralna” prava, a to su dvije različite stvari koje fotografi često brkaju.

Imovinska prava odnose se na ekonomsko iskorištavanje fotografije: tko je smije objaviti, umnožavati, prodavati ili komercijalno koristiti. Ta prava možeš prenijeti, licencirati ili prodati.

Moralna prava štite vezu autora i djela. Tu spada pravo da budeš naveden kao autor te pravo na poštivanje integriteta djela, dakle zaštita od izobličavanja koje šteti tvojem ugledu. Moralna prava ne možeš prodati, ona ostaju uz autora.

Zato u sporovima poput ovog odvjetnici redovito navlače obje vrste prava odjednom, pa se tako u tužbi spominju i grafička obrada, watermark i komercijalno korištenje sporne slike.

Velika iznimka: informiranje javnosti

Evo dijela koji je ključan za razumijevanje ovakvih slučajeva. Autorsko pravo nije apsolutno. Zakon predviđa iznimke, a jedna od najvažnijih je upravo izvještavanje o aktualnim događajima i informiranje javnosti.

Mediji u pravilu smiju koristiti fotografije u sklopu legitimnog novinarskog izvještavanja o temi od javnog interesa, osobito kada je sama fotografija dio priče ili dokaznog materijala. Korupcijska afera s milijunima eura iz EU fondova nedvojbeno je tema od javnog interesa. Hoće li se sud složiti da to opravdava objavu konkretne slike, vidjet ćemo, ali načelo postoji i upravo je ono srž obrane u ovakvim postupcima.

Što iz svega ovoga može naučiti svaki fotograf

Ostavimo aferu po strani. Za one koji vole fotografiju, iz ove priče izlazi nekoliko vrlo konkretnih pouka:

• Tvoje fotografije su tvoje od prvog okidanja. Ne treba ti registracija da bi imao autorsko pravo. Snimio si, tvoje je.
• Fotografija putuje dalje nego što misliš. Slika “samo u mobitelu” lako završi u tuđim rukama, u dokumentaciji, u oblaku, u poruci. Pazi kome je i u kojem kontekstu šalješ.
• Metapodaci pamte sve. Svaka digitalna fotografija nosi EXIF zapis: datum, vrijeme, uređaj, ponekad i lokaciju. To može biti tvoj dokaz autorstva, ali i trag koji odaje više nego što želiš.
• Vodeni žig i potpis imaju smisla. Ako objavljuješ radove online, watermark i jasna oznaka autorstva otežavaju krađu i olakšavaju dokazivanje da je slika tvoja.
• Tuđe fotografije ne smiješ samo tako preuzeti. Nepostojanje vodenog žiga ne znači da je slika slobodna za korištenje. Pravilo vrijedi u oba smjera.

Bizarno, ali poučno

Tužba za “ukradeni selfie” zvuči kao kuriozitet s ruba dnevne politike, no zapravo je odličan podsjetnik koliko fotografija danas znači i koliko malo ljudi razumije pravila igre oko nje. Tko je autor, kada nastaje pravo, što su moralna prava i gdje prestaje privatnost, a počinje javni interes, pitanja su koja se ne tiču samo bivših dekana. Tiču se svakoga tko ima fotoaparat ili mobitel u džepu.

A to smo, u 2026. godini, praktički svi.