Nove smjernice za snimanje sportašica: kako kut kamere i usporena snimka mijenjaju sliku

Ukratko: Europska radiodifuzijska unija (EBU) i krovna atletska organizacija European Athletics objavile su smjernice pod nazivom “Raising the Bar” kojima pozivaju televizijske snimatelje da prestanu seksualizirati sportašice biranim kutovima kamere, predugim zadržavanjem kadra na tijelu i usporenim snimkama bez ikakve sportske vrijednosti. Za nas je jednako zanimljivo ono što ta priča otkriva o samom zanatu: kut, kadar i usporena snimka mogu potpuno promijeniti značenje iste scene. To je lekcija koja vrijedi za svakog fotografa i snimatelja.

Rasprava o tome kako kamere prikazuju sportašice nije nova, ali je sada prvi put dobila konkretan priručnik. Snimatelji, montažeri i urednici dobili su popis onoga što bi trebali izbjegavati i, još važnije, objašnjenje zašto pojedini kadar prelazi granicu između sporta i nečeg sasvim drugog. Iza suhoparne teme televizijske režije krije se pravi mali tečaj o tome koliko snažno položaj kamere oblikuje ono što gledatelj na kraju vidi i osjeti.

Što donose nove smjernice “Raising the Bar”

Dokument od 23 stranice objavio je EBU Sport, sportski ogranak Europske radiodifuzijske unije, u suradnji s organizacijom European Athletics. Naziv “Raising the Bar” (podizanje ljestvice) igra se s atletskim motivom, ali poruka je ozbiljna: prema riječima izvršnog direktora EBU Sporta Glena Killanea, seksualizacija sportašica kroz biranje kutova i montažu i dalje je stvaran problem u prijenosima brojnih sportova.

Smjernice upozoravaju na tri najčešća problema. Prvi su predugi, zadržani kadrovi usmjereni na pojedine dijelove tijela umjesto na sportsku radnju. Drugi su niski kutovi snimljeni odostraga ili odozdo, koji otkrivaju ono što s natjecanjem nema veze. Treći su usporene snimke koje ne donose nikakvu tehničku ni pripovjednu vrijednost, nego samo produljuju pogled na tijelo. Umjesto toga, autori preporučuju šire kadrove koji bolje pokazuju brzinu, tehniku i snagu sportašice, dakle ono zbog čega je ona uopće na terenu.

Važno je naglasiti da je riječ o preporukama, a ne o obveznim pravilima. Nijedna televizija nije dužna slijediti ih. Smjernice su nastale nakon povratnih informacija samih sportašica, koje su govorile da ih pojedini kadrovi ometaju i da na velika natjecanja ponekad dolaze više zaokupljene položajem kamera nego vlastitim nastupom, uz strah da će snimke kasnije završiti izvučene iz konteksta na internetu.

Kako kut kamere mijenja značenje kadra

Ovdje priča postaje zanimljiva svakome tko drži fotoaparat ili kameru u ruci. Isti prizor, snimljen iz dva različita kuta, može ispričati dvije potpuno različite priče. Kad kameru spustite nisko i usmjerite prema gore, subjekt djeluje moćnije, ali istovremeno u kadar ulaze dijelovi tijela i pozadine koji u priči o sportu nemaju što tražiti. Kad kameru podignete i odmaknete, ista sportašica odjednom je prikazana kao atletičarka u punom pokretu.

To je ista logika koju na tečaju učimo kod portreta: donji rakurs subjekt čini dominantnim, gornji ga rakurs čini manjim i ranjivijim, a razina očiju djeluje neutralno i ravnopravno. Odabir kuta nikada nije nevin. On govori gledatelju kamo da gleda i kako da se prema prizoru odnosi. Upravo zato smjernice i inzistiraju na tome da položaj kamere bude posljedica sportske logike, a ne nečega drugog.

Isto vrijedi i za kadriranje. Krupni plan koji se zadržava na tijelu, a ne prati radnju, usmjerava pažnju ondje gdje je autor kadra želi. Širi plan vraća sportašicu u kontekst borbe, brzine i tehnike. Fotograf i snimatelj svakim izrezom odlučuju što je važno, pa je dobro biti svjestan te odgovornosti, bilo da snimate atletiku, vjenčanje ili djecu na priredbi.

Usporena snimka – moćan alat koji se lako zloupotrijebi

Usporena snimka jedan je od najmoćnijih alata sportske režije. Ona nam pokazuje savršenu tehniku skoka, dramatičan završni korak sprinta ili detalj koji je golim okom nemoguće uhvatiti. Kada usporeni video otkriva kako je nešto izvedeno, on ima jasnu svrhu i vrijednost.

Problem nastaje kad usporena snimka ne objašnjava ništa. Ako ne pokazuje tehniku, ne gradi napetost i ne pomaže gledatelju da bolje razumije natjecanje, onda ostaje samo produljeni pogled bez razloga. Nova smjernica zapravo traži jednostavno pitanje prije svake usporene snimke: govori li ova snimka nešto o sportu? Ako je odgovor ne, snimci nije mjesto u prijenosu. To je zdravo pravilo i za montažu vlastitih videa, gdje je isto tako lako podleći efektu koji izgleda dobro, ali ne služi priči.

Što to znači za fotografe i snimatelje kod nas

Iako se smjernice odnose na velike televizijske prijenose, njihova je pouka univerzalna i vrlo praktična. Svatko tko snima ljude, od amaterskog fotografa na lokalnoj utakmici do snimatelja koji radi reportažu s koncerta, donosi iste odluke: gdje postaviti kameru, koliko dugo zadržati kadar i što staviti u središte pažnje. Namjera iza tih odluka na kraju određuje hoće li fotografija ili snimka nekoga prikazati s poštovanjem ili ga svesti na objekt.

U Hrvatskoj se ta pitanja preklapaju i s pravnom stranom snimanja ljudi, o kojoj smo pisali u tekstu o tome smijete li fotografirati ljude na javnom mjestu. Etika kadra i zakon o privatnosti dvije su strane iste medalje: prva govori kako biramo prikazati nekoga, druga smijemo li ga uopće objaviti. Za one koji žele naučiti svjesno raditi sa svjetlom, kutom i kadrom, upravo je to srž onoga što vježbamo na Studio Light Workshopu i u školi fotografije.

Često postavljena pitanja

Tko je objavio smjernice za snimanje sportašica?

Smjernice “Raising the Bar” objavio je EBU Sport, sportski ogranak Europske radiodifuzijske unije, u suradnji s organizacijom European Athletics. Riječ je o dokumentu od 23 stranice namijenjenom televizijskim snimateljima, montažerima i urednicima.

Jesu li nova pravila obvezna za televizije?

Nisu. Riječ je o preporukama, ne o obvezujućim pravilima, pa televizije nisu dužne slijediti ih. Cilj je promijeniti naviku i potaknuti snimatelje da položaj kamere biraju prema sportskoj logici, a ne prema izgledu tijela.

Zašto je kut kamere uopće važan?

Zato što isti prizor iz različitih kutova šalje različitu poruku. Donji rakurs i zadržani krupni plan usmjeravaju pažnju na tijelo, dok širi kadar i razina očiju prikazuju sportašicu u kontekstu njezine brzine, snage i tehnike. Kut nikada nije neutralan, on uvijek nešto poručuje.

Na kraju, ove smjernice nisu samo o sportašicama ni samo o televiziji. One su podsjetnik da svaki put kad podignemo fotoaparat ili kameru donosimo odluku o tome kako ćemo nekoga prikazati svijetu, a ta odluka nosi više težine nego što se na prvi pogled čini.