
Ukratko: Softbox i kišobran rade istu osnovnu stvar – mali, oštri izvor svjetla (bljeskalicu) pretvaraju u veliki, meki. Ključna razlika je u kontroli: kišobran svjetlo raspršuje na sve strane, dok ga softbox usmjerava i drži pod kontrolom. Kišobran je jeftiniji, brži za postavljanje i odličan za početak; softbox nudi precizniji, dramatičniji rezultat i standard je studijskog rada.
Kad prvi put uđete u studio ili otvorite katalog rasvjetne opreme, dočeka vas isto pitanje koje muči svakoga tko uči raditi s bljeskalicom: softbox ili kišobran? Oba modifikatora izgledaju “profesionalno”, oba obećavaju meko svjetlo – a razlika među njima odlučuje kako će izgledati vaš portret. Dobra vijest: kad shvatite što svaki od njih radi sa svjetlom, izbor postaje logičan sam od sebe.
Gola bljeskalica je malen i vrlo oštar izvor: daje tvrde sjene, sjajne odbljeske na koži i onaj “bljeskalica u lice” izgled. Pravilo koje vrijedi zapamtiti zauvijek glasi: što je izvor svjetla veći u odnosu na subjekt, svjetlo je mekše. Modifikatori postoje upravo zato – da mali izvor povećaju. Detaljnije smo o tome pisali u vodiču tvrdo i meko svjetlo u fotografiji, koji je odlična podloga za ovu temu.
Fotografski kišobran doslovno je kišobran, samo od materijala korisnog fotografima. Otvorite ga, pričvrstite na stalak uz bljeskalicu i – gotovo. Dolazi u dvije izvedbe. Prozirni (shoot-through) kišobran stavlja se između bljeskalice i subjekta: svjetlo prolazi kroz bijelu tkaninu, omekša se, ali se i raspršuje široko po prostoriji. Reflektirajući (bounce) kišobran radi obrnuto: bljeskalica gleda od subjekta, a svjetlo se odbija od bijele ili srebrne unutrašnjosti natrag prema modelu. Crna vanjska strana pritom sprječava rasipanje unatrag, pa je rezultat nešto kontroliraniji.
Prednosti kišobrana: postavlja se u sekundama, sklopi se u štap koji stane u svaku torbu i najčešće je najjeftiniji komad rasvjetne opreme koji ćete ikad kupiti. Mana je jedna, ali važna: svjetlo “curi” posvuda. U maloj bijeloj prostoriji odbija se od zidova i stropa pa gubite kontrolu nad kontrastom, a kod šireg kadra kišobran zna ući u rub kadra ili stvoriti odsjaj u objektivu.

Ako je kišobran kišobran, softbox je šator: kvadratna, heksagonalna ili oktagonalna kupola koja se slaže od rebara i navlači na izvor. Bljeskalica gleda ravno u subjekt, ali kroz jedan ili dva sloja difuzije, unutar zatvorenih, reflektirajućih stijenki. Rezultat: veliko, meko, ravnomjerno svjetlo koje ide samo onamo kamo ga usmjerite. Zato je softbox standard za portret i produktnu fotografiju – a s dodatkom mrežice (grid) postaje kirurški precizan, pa možete osvijetliti samo lice, dok pozadina tone u tamu. Upravo takve postave vježbamo na našem Studio Light Workshopu.
Cijena te kontrole je praktičnost: softbox se sastavlja duže, glomazniji je za nošenje i skuplji od kišobrana. Oblik softboxa određuje i oblik odsjaja u očima modela (catchlight) – pravokutan podsjeća na prozor, oktagonalan na sunce, dok kišobran uvijek daje okrugli.

Ne nužno – mekoća prije svega ovisi o veličini izvora i udaljenosti od subjekta. Kišobran iste veličine može dati jednako meko, pa i mekše svjetlo. Softbox daje ravnomjernije i kontroliranije svjetlo, s manje rasipanja.
Da. I kišobrani i softboxi postoje u izvedbama za obične sistemske bljeskalice, a načela su potpuno ista kao sa skupim studijskim glavama – princip ne pita za cijenu opreme.
Catchlight je odsjaj izvora svjetla u očima modela. Kišobran ostavlja okrugli odsjaj, pravokutni softbox “prozor”, a oktagonalni nešto nalik suncu. Sitnica koju gledatelj rijetko svjesno primijeti, ali portretu daje živost.
Najbolji savjet koji vam možemo dati: ne birajte stranu, naučite oboje. Kišobran će vas naučiti što veliko meko svjetlo radi licu, a softbox što znači reći svjetlu točno kamo smije, a kamo ne smije. Onog trenutka kad tu razliku vidite prije nego što okinete, prestali ste pogađati – i počeli ste oblikovati svjetlo.






