Kako fotografirati portret da izgleda prirodno? 10 tehnika najboljih fotografa

Ukratko: Kad se pitate kako fotografirati portret, najvažnije je kako ćete voditi čovjeka, a ne koje ćete postavke odabrati na aparatu. To se rješava u prvoj minuti razgovora. Većina ljudi pred objektivom ukoči lice jer ne zna što bi s rukama, pogledom i mislima. Deset poznatih fotografa na to je odgovorilo na sličan način. Umjesto da su ljudima govorili kako da namjeste lice, dali su im nešto drugo čime će se baviti.

Zašto se ljudi ukoče pred objektivom

Čovjek koji zna da ga fotografirate odjednom počne razmišljati o tome kako izgleda, pa počne svjesno namještati izraz lica. Fotograf to obično pokušava popraviti uputom za lice. Opusti se. Nasmij se prirodno. Gledaj malo lijevo. Svaka takva uputa tjera čovjeka da svjesno namješta izraz lica, pa umjesto prirodnog izraza često dobijete grimasu.

Svi postupci koji slijede rješavaju isti problem, samo drugim putem. Umjesto da čovjeku kažete kako da izgleda, date mu nešto da radi ili da misli.

Dajte mu scenu u glavi, ne uputu za lice

Albert Watson dobio je sat vremena sa Steveom Jobsom i upozorenje da Jobs mrzi fotografe. Prvo je skratio termin na pola sata i to mu rekao naglas. Zatim mu je dao jednu rečenicu. Zamisli da si za stolom nasuprot četvero ili petero ljudi koji se ne slažu s tobom, a ti znaš da si u pravu. Jobs je odgovorio da to radi svaki dan, nagnuo se naprijed i dobio onaj pogled. Cijelo snimanje trajalo je dvadeset minuta, a fotografija je kasnije završila na naslovnici njegove biografije i na naslovnici Apple.com. Watson je taj postupak opisao u više navrata.

Sam portret i Watsonovu priču o snimanju možete pogledati u videu koji je objavio Profoto.

Nije mu govorio što da napravi s licem, nego ga je uveo u situaciju koju je Jobs dobro poznavao, pa je izraz došao sam od sebe.

Prije snimanja doznajte čime se čovjek bavi, pa mu dajte scenu iz njegova posla ili života. Roditelju recite neka zamisli da mu dijete ulazi u sobu. Predavaču neka zamisli da mu netko iz publike postavlja glupo pitanje.

Skratite termin i recite to na početku

Watsonov drugi potez bio je jednako važan. Čovjek koji zna koliko će snimanje trajati manje se opterećuje time koliko još mora izdržati, a onaj koji to ne zna počne se vrpoljiti negdje oko desete minute i nakon nekog vremena to se počne vidjeti na licu. Recite zato na početku koliko traje, pa budite brži od toga.

Prekinite naviku, ali se ispričajte

Yousuf Karsh fotografirao je Winstona Churchilla u Ottawi 30. prosinca 1941. Churchillu nije bilo rečeno da ga čeka snimanje, pa je ušao mrzovoljan, zapalio cigaru i dopustio jedan kadar. Karsh mu je ponudio pepeljaru, a Churchill ju je, po Karshovu zapisu, namjerno ignorirao i samo ga gledao, pa mu je Karsh prišao, rekao “Forgive me, sir” i izvukao cigaru iz usta. Karsh je kasnije opisao da je Churchill, dok se on vraćao prema fotoaparatu, izgledao kao da će ga pojesti. To je snimka koja se zove The Roaring Lion.

Fotografija se vidi u Reutersovu prilogu o njezinu povratku u Kanadu nakon krađe.

Iz ove priče vrijedi zapamtiti dvije stvari. Prva je da je Karsh cijeli postav sa svjetlima složio prethodnu večer, pa se tijekom samog snimanja mogao usredotočiti samo na čovjeka. Druga je da provokacija može upaliti, ali morate odmah prihvatiti posljedice. Churchill je nakon toga popustio i dopustio još jedan kadar, na kojem se smiješi.

Ako nekome želite uzeti naočale, šalicu ili mobitel iz ruke, pitajte ga za dopuštenje u istoj sekundi u kojoj to radite. I snimite odmah nakon toga još jedan, mirniji kadar.

Zadatak za tijelo mijenja izraz lica

Philippe Halsman je od 1952. godine na kraju svakog snimanja tražio od ljudi da skoče, a razlog je objasnio sam. Po Halsmanovu objašnjenju, čovjek koji skače mora se usredotočiti na sam pokret, pa mu je tada teže kontrolirati izraz lica. Maska padne, tvrdio je. Tako je fotografirao Richarda Nixona, Marilyn Monroe, Audrey Hepburn i niz drugih.

Ne morate tražiti skok, jer slično djeluje svaki zadatak koji uključuje pokret. Zamolite čovjeka da hoda prema vama i stane kad kažete, da prebaci jaknu s ruke na ruku ili da nešto uzme pa spusti.

Halsmanova najpoznatija snimka pokazuje i drugu stranu tog pristupa. Dalí Atomicus iz 1948. tražio je dvadeset i šest pokušaja i pet do šest sati rada, uz tri mačke koje su asistenti bacali u kadar, kantu vode i sliku obješenu na tanke žice. Između pokušaja Halsman je razvijao i ispisivao snimku pa bilježio što treba promijeniti. Takva fotografija ne nastaje slučajno, nego iz velikog broja pokušaja i bilježenja.

Kako snimka izgleda i kako je nastala, pokazuje BBC-jev prilog.

Suzite prostor i dobit ćete prirodniju pozu

Irving Penn je 1948. počeo fotografirati ljude u uskom kutu složenom od dva studijska paravana, oštrijem od pravog, s komadom starog tepiha na podu. Njegovim riječima, ta skučenost ljude je iznenađujuće smirivala, jer su se ljudi mogli na zid nasloniti ili se od njega odgurnuti. Imao je i drugi, posve praktičan razlog. Kad se čovjek manje kreće, lakše ga je držati unutar kadra. Citat je u arhivu Art Institute of Chicago, a u tom su kutu završili Marcel Duchamp, Duke Ellington i Truman Capote.

Kako ti portreti u kutu izgledaju, pogledajte ovdje.

Kod kuće možete napraviti isto s dva zida u kutu sobe ili s jednim zidom i dovratkom. Čovjek koji ima gdje nasloniti rame obično prestane razmišljati o rukama.

Maknite se iza fotoaparata i gledajte čovjeka u oči

Richard Avedon je za seriju In the American West od 1979. do 1984. napravio 752 snimanja u 189 gradova i potrošio 17.000 listova filma, a u knjigu je ušlo 124 fotografije. Brojke su muzeja Amon Carter, koji je seriju naručio.

Postav je bio isti svaki put: bijela papirnata pozadina, uvijek u sjeni, i samo postojeće svjetlo, bez bljeskalice i reflektora, jer je Avedon htio da izvor svjetla bude nevidljiv. Uz to je stajao pokraj fotoaparata, a ne iza njega, i nije gledao kroz objektiv nego čovjeka u oči. To je opisao Larry McMurtry koji je pratio rad na terenu.

O seriji i portretima iz nje više u ovom prilogu.

Za ovo vam ne treba nikakva dodatna oprema. Namjestite kadar, zaključajte ekspoziciju pa izađite sa strane i ostatak snimanja odradite gledajući čovjeka, a ne zaslon, jer tada i on gleda u vaše lice umjesto u fotoaparat.

Prilazite bliže iz istog kuta i mijenjajte kompoziciju portreta

Dorothea Lange je u ožujku 1936. kod Nipoma u Kaliforniji fotografirala Florence Owens Thompson. Njezin vlastiti opis postupka stane u jednu rečenicu: napravila je pet ekspozicija, radeći sve bliže i bliže iz istog smjera, i pritom nije obilazila logor ni tražila druge motive. Tekst je objavljen u Popular Photography 1960. godine, a Kongresna knjižnica vodi cijelu seriju.

Ispod su dva ranija kadra iz iste serije. Usporedite koliko se scena stisnula dok je prilazila.

Isti pristup možete jednostavno primijeniti i danas. Nađite jedno lice, snimite širi kadar, pa priđite korak, pa još jedan. Uvjeti osvjetljenja ostaju sličniji nego kad obilazite subjekt, jer ne mijenjate smjer iz kojeg snimate. Na kraju imate nekoliko kadrova različitog kadriranja između kojih birate.

Ali ova priča ima i drugu stranu. Nije uzela ime žene koju je fotografirala. Thompson je 1978. izjavila da bi voljela da joj Lange nije snimila fotografiju, jer od nje nije dobila ni lipe, a obećanu kopiju nikad nije dobila. Uzmite ime, kontakt i dogovorite što čovjek dobiva. Ako fotografirate na javnom mjestu, vrijedi znati i što o tome kaže hrvatski zakon.

Radite brzo, uz prirodno svjetlo s prozora

Jane Bown je za Observer portretirala ljude šest desetljeća. Za jedan portret obično bi potrošila jednu rolu filma i oko petnaest minuta, najčešće uz neizravno svjetlo s prozora. Bljeskalicu nije koristila, a ekspoziciju je mjerila tako da pogleda kako svjetlo pada na nadlanicu. Kad bi potrošila više filma, to joj je bio znak da nešto ne valja, pa je kod Björk otišla na četiri role. Metodu opisuje Photoworks, a njezino pravilo glasilo je da se fotografa ne smije ni vidjeti ni čuti.

Njezine portrete i način rada pokazuje trailer dokumentarca Looking for Light.

Ljudi se često opuste kad nema dugog čekanja i namještanja, bez rasvjete koja se slaže pola sata i bez asistenta koji nosi opremu. Ako za običan portret uvijek trebate stotine kadrova, problem možda nije u količini snimanja nego u tome što još niste pronašli pristup koji vam odgovara.

Kad čovjek odbije pola vaše ideje

Annie Leibovitz je 8. prosinca 1980. fotografirala Johna Lennona i Yoko Ono za naslovnicu Rolling Stonea. Redakcija je htjela samo Lennona, a Lennon je inzistirao da Ono bude na naslovnici. Ideja da Lennon bude gol bila je Leibovitzina, Lennon se skinuo odmah, a Ono nije htjela, pa joj je rekla neka ostavi sve na sebi. Upravo je taj kontrast, Lennon gol a Ono odjevena, postao ključan dio fotografije. Snimila je vrlo malo materijala, a odluka je pala na polaroidu koji su svi troje pogledali. Vlastiti zapis o tom danu objavila je u knjizi Annie Leibovitz at Work.

Leibovitz o toj naslovnici govori sama u ovom videu.

Kad vam čovjek odbije pola koncepta, nemojte se vraćati na sigurno. Pustite da odbijanje preoblikuje kadar. I pokažite mu snimku na ekranu čim mislite da je imate, jer kad osoba sama prepozna dobru fotografiju, ostatak snimanja često ide puno lakše.

Ostanite blizu i imajte jedno pravo pitanje

Platon je 1. prosinca 2007. fotografirao Vladimira Putina za naslovnicu Timea. Čekao je oko osam i pol sati. Kad je Putin došao s prevoditeljima, savjetnicima i osiguranjem, Platon mu je rekao da je Englez koji voli Beatlese i pitao ga voli li ih i on. Putin je otpravio pratnju i nastavio na engleskom. Na pitanje o omiljenoj pjesmi odgovorio je da je to Yesterday. Snimao je izbliza, po vlastitom kazivanju na svega nekoliko centimetara od Putinova lica. Snimka je osvojila prvu nagradu World Press Photo za portret 2008.

Platon o svojim portretima moćnika govori u ovom TED predavanju.

Prvo, pripremite pitanje koje vas zanima i koje ima veze s osobom pred vama, jer takvo pitanje ne zvuči kao ljubaznost nego kao razgovor. Drugo, ne bojte se fizički prići, umjesto da pokušavate približiti kadar duljim objektivom.

Pozadina mora nešto govoriti o čovjeku

Arnold Newman je 1946. fotografirao Igora Stravinskog uz klavir. Sjetio se lijepog oblika klavira i htio je taj oblik spojiti sa skladateljem jer ga je podsjećao na njegovu glazbu, linearnu i lijepu, ali oštru i tvrdu. Otisak u MoMA-i mjeri 13,2 sa 24,4 centimetra, dakle izduženi pojas u kojem poklopac klavira zauzima gotovo cijeli kadar, a Stravinski je sitna figura dolje lijevo. Kadriranje je kod Newmana bilo dio zamisli, a ne naknadno spašavanje snimke.

Prvo odlučite što želite da fotografija govori o čovjeku, pa onda u prostoru potražite oblik koji to pokazuje. Ako fotografirate stolara u radionici, njegov radni stol nije samo pozadina nego dio onoga što fotografija govori o njemu.

Koji objektiv i koje postavke za portret

Vođenje čovjeka rješava izraz lica, a kadar rješavaju udaljenost, objektiv i svjetlo. Početnici se ovdje spotaknu na tri iste stvari.

Udaljenost i žarišna duljina. Crte lica izobličuje blizina, ne sam objektiv. Kad priđete vrlo blizu, nos je osjetno bliže objektivu nego uši, pa na slici ispadne veći nego što jest. Portret glave i ramena zato se obično snima s veće udaljenosti i dužom žarišnom duljinom. Klasičan izbor je nešto između 85 i 135 mm ekvivalentne žarišne duljine, ali i 50 mm daje dobar portret ako ste spremni stati malo dalje, kao što i 35 mm ima smisla kad želite više prostora oko čovjeka. Na fotoaparatu s manjim senzorom ista ekvivalentna vrijednost dolazi s kraćom žarišnom duljinom objektiva, dok sam objektiv i dalje ima svoju.

Blenda i fokus. Širi otvor blende daje manju dubinsku oštrinu, a koliko će oštrog ostati ovisi o žarišnoj duljini, otvoru i udaljenosti od čovjeka. Kad je lice nagnuto ili okrenuto u poluprofil, fokus ide na oko bliže fotoaparatu. Mnogi noviji fotoaparati imaju prepoznavanje oka koje taj posao ubrzava, ali provjerite na svojim snimkama kako se ponaša, jer ne radi jednako dobro u svim uvjetima.

Pozadina. Razdvajanje od pozadine daje udaljenost, ne samo blenda. Odmaknite čovjeka nekoliko koraka od zida i pozadina se smiri i s jeftinijim objektivom.

Svjetlo. Jedan veliki izvor sa strane radi za portret više nego tri mala sprijeda. Razliku između tvrdog i mekog svjetla i to kako veličina izvora mijenja sjene na licu razložili smo u zasebnom članku.

Kako fotografirati portret, redoslijed koji radi

Svih deset postupaka slažu se u isti tijek rada.

1. Složite svjetlo i kadar prije nego čovjek uđe.
2. Recite koliko traje i budite brži od toga.
3. Postavite ga u suženi prostor u koji se može nasloniti.
4. Dajte mu scenu u glavi ili zadatak za tijelo, nikad uputu za lice.
5. Izađite sa strane aparata i gledajte ga u oči.
6. Prilazite bliže iz istog kuta, kadar po kadar.
7. Pokažite mu snimku čim mislite da je imate.
8. Uzmite ime i kontakt i pošaljite ono što ste obećali.

U tom popisu nema nijedne stavke o opremi. Bown je radila s jednom rolom i prozorom, Avedon s bijelim papirom u hladu. Ako vam je svjetlo pretvrdo ili premekano, to je zasebna tema i obradili smo je posebno.

Često postavljana pitanja

Kako fotografirati portret osobe koja se ne zna opustiti?

Dajte joj zadatak umjesto upute za lice. Umjesto “opusti se” recite joj neka zamisli konkretnu situaciju koju poznaje ili joj dajte nešto da radi rukama. Skratite snimanje i recite na početku koliko traje. Lice se najčešće opusti kad um dobije drugi posao.

Što reći nekome tko kaže da se ne voli fotografirati?

Recite mu koliko će trajati i držite se toga. Albert Watson je Steveu Jobsu na početku rekao da će umjesto sat vremena završiti za pola sata i time je dobio suradnju. Ne uvjeravajte čovjeka da uživa. Skratite mu muku i pokažite prvu dobru snimku čim je imate.

Kako pozirati ruke na portretu?

Ruke prestanu smetati kad dobiju oslonac ili posao. Naslonite čovjeka na zid ili dovratak, dajte mu da drži šalicu, jaknu ili alat svog posla. Poza koja se izmišlja u zraku izgleda nategnuto, a poza koja proizlazi iz oslonca izgleda kao da je čovjek tu stajao i prije nego ste došli.

Koliko kadrova treba za jedan dobar portret?

Za jedan dobar portret obično treba manje kadrova nego što mislite. Jane Bown je za Observer radila s normom od jedne role filma i petnaest minuta po zadatku, a Dorothea Lange je za Migrant Mother po vlastitom zapisu napravila pet ekspozicija. Veliki broj kadrova obično znači da ideja nije jasna, a ne da ste temeljiti.

Treba li skupa oprema za dobar portret?

Ne, za dobar portret nije potrebna skupa oprema. Richard Avedon je cijelu seriju In the American West snimio na bijeli papir u hladu, bez bljeskalice i bez reflektora. Jane Bown je radila s jednim objektivom i svjetlom s prozora. Princip je isti s jeftinijom opremom jer se portret rješava vođenjem čovjeka, a ne brojem svjetala.

Koji objektiv je najbolji za portret?

Za portret glave i ramena klasičan je izbor nešto između 85 i 135 mm ekvivalentne žarišne duljine, jer s te udaljenosti crte lica ostaju prirodnih odnosa. I 50 mm daje dobar portret ako stanete malo dalje, a 35 mm ima smisla kad želite više prostora oko čovjeka. Objektiv sam po sebi ne izobličuje lice, nego blizina s koje snimate.

Kako dobiti mutnu pozadinu na portretu?

Mutnu pozadinu daju tri stvari zajedno, širi otvor blende, duža žarišna duljina i veća udaljenost između čovjeka i pozadine. Najjeftinije od toga je udaljenost, pa prvo odmaknite čovjeka nekoliko koraka od zida. Fokus pritom mora ostati na oku bliže fotoaparatu jer je dubinska oštrina tada vrlo plitka.

Smijem li objaviti portret osobe koju sam fotografirao?

Objava fotografije na kojoj je netko prepoznatljiv u pravilu traži njegov pristanak, a pravila se razlikuju ovisno o tome gdje je snimljena i čemu služi. Mi smo hrvatske propise razložili u zasebnom članku o fotografiranju ljudi na javnom mjestu. Dogovorite pristanak prije snimanja i zapišite što osoba dobiva zauzvrat. Dorothea Lange nije uzela ni ime žene s najpoznatije američke fotografije, a ta je žena 42 godine poslije javno rekla da od toga nije dobila ništa.

Deset fotografa radilo je u deset različitih situacija i nijedan čovjeku nije govorio kako da namjesti lice. Svi su rješavali isto, čovjeka koji je previše svjestan da ga se fotografira. Kad takav čovjek dobije scenu, oslonac ili zadatak, prestane se promatrati sa strane.

Ako ove postupke želite probati na pravoj opremi i s modelom, Studio Light Workshop prolazi vođenje portreta i studijsku rasvjetu uživo.