Umro je David Hockney (88), slikar koji je od stotina fotografija slagao jednu sliku

Ukratko: David Hockney, jedan od najvažnijih umjetnika 20. i 21. stoljeća, preminuo je mirno u svom domu 11. lipnja 2026., mjesec dana prije 89. rođendana. Iako ga svijet pamti prvenstveno kao slikara kalifornijskih bazena, Hockney je ostavio dubok trag i u fotografiji: njegovi “joiners” kolaži od stotina polaroida i fotografija promijenili su način na koji razmišljamo o slici, a njegova teza da su stari majstori koristili optička pomagala i danas izaziva rasprave.

Vijest o smrti objavio je Hockneyjev glasnogovornik za BBC: “Proslavljeni britanski umjetnik David Hockney, jedna od najvažnijih figura suvremene umjetnosti 20. i 21. stoljeća, preminuo je mirno kod kuće 11. lipnja 2026.” Odlazak umjetnika kojeg su Britanci redovito birali za svog najdražeg slikara odjeknuo je daleko izvan svijeta galerija – a za sve nas koji držimo fotoaparat u rukama, Hockneyjeva priča posebno je zanimljiva.

Slikar koji je obilježio pola stoljeća

David Hockney rođen je 1937. u Bradfordu, u engleskom Yorkshireu. Slavu je stekao šezdesetih godina kao dio pop-art pokreta, a nakon preseljenja u Los Angeles 1963. nastale su njegove najpoznatije slike: prizori suncem okupanih bazena, među kojima i “A Bigger Splash”. Njegova slika “Portrait of an Artist (Pool with Two Figures)” prodana je 2018. na aukciji za oko 90 milijuna dolara, što je tada bio rekord za djelo živućeg umjetnika.

Prepoznatljiv po plavo obojenoj kosi, okruglim naočalama i kačketu, Hockney se okušao u gotovo svakom mediju: slikarstvu, grafici, scenografiji, vitrajima, fotografiji i digitalnom crtežu. Kraljica Elizabeta II. odlikovala ga je dvama najvišim priznanjima, Ordenom časti 1997. i Ordenom za zasluge 2012. No ono što ga izdvaja od većine slikara njegove generacije jest to da fotografiju nikada nije doživljavao kao prijetnju slikarstvu, nego kao alat koji treba rastaviti, preispitati i nadograditi.

Joiners: slika sastavljena od stotina pogleda

Početkom osamdesetih Hockney je počeo slagati fotokolaže koje je nazvao “joiners”. Krenuo je s polaroidima posloženima u pravilne mreže, a kasnije prešao na obične 35-milimetarske fotografije iz laboratorija. Princip je bio jednostavan, a rezultat revolucionaran: istu scenu fotografirao bi iz desetaka različitih kutova i u različitim trenucima, pa od svih tih sličica sastavio jednu veliku sliku. Budući da svaka fotografija nosi svoju perspektivu i svoj djelić vremena, konačni kolaž ne prikazuje jedan zamrznuti tren, nego iskustvo gledanja – nešto najbliže kubizmu što je fotografija ikada proizvela.

Najpoznatiji primjer, “Pearblossom Hwy., 11-18th April 1986, #2”, danas u zbirci muzeja Getty, sastavljen je od više od 700 zasebnih snimaka pustinjskog raskrižja u Kaliforniji. Hockney ga je radio osam dana, penjući se na ljestve iznad ceste kako bi svaki prometni znak, svaki grm i svaki otpadak snimio iz vlastite blizine. Fotografirao je, govorio je, zato što ga je živciralo kako objektiv vidi svijet. Njegova najcitiranija rečenica o fotografiji glasi otprilike ovako: “Fotografija je u redu ako vam ne smeta gledati svijet iz perspektive paraliziranog kiklopa – na djelić sekunde.” Jedno oko, jedna točka, jedan tren – Hockney je smatrao da ljudski pogled funkcionira potpuno drukčije, i to je svojim kolažima htio dokazati.

Za fotografe, posebno početnike, “joiners” su i danas sjajna vježba: tjeraju vas da scenu promatrate dio po dio, da razmišljate o perspektivi i o tome koliko vremena stane u jednu sliku. Ako vas zanima instant fotografija kojom je Hockney sve započeo, nedavno smo pisali o novom Polaroidu Go Generation 3.

Teza koja je uzdrmala povijest umjetnosti

Hockney je fotografiju ugradio i u samu povijest slikarstva. U knjizi “Secret Knowledge” (Tajno znanje) iz 2001. iznio je, zajedno s fizičarom Charlesom Falcom, tezu da su stari majstori poput Vermeera, Caravaggia i Ingresa svoju nevjerojatnu preciznost postizali uz pomoć optičkih pomagala: zakrivljenih zrcala, leća, camere obscure i camere lucide. Drugim riječima, da su “fotografirali” stoljećima prije izuma fotografije, samo bez mogućnosti da sliku trajno zabilježe.

Hockney nije ostao na teoriji: dvije godine gotovo da nije slikao, nabavio je cameru lucidu i naučio se njome služiti, izrađujući brze i precizne portrete prijatelja i obitelji. Dio povjesničara umjetnosti tezu je odbacio kao nedokazivu, dio je u njoj vidio uvredu starim majstorima, a optičari i fizičari raspravljaju o njoj i danas. Bez obzira na to na čijoj ste strani, jedno je sigurno: rasprava o odnosu optike i slikarstva nikada prije nije bila tako glasna, a pokrenuo ju je slikar s fotoaparatom u ruci.

Od polaroida do iPada

Hockney je cijeli život grabio novu tehnologiju čim bi se pojavila: polaroid, fotokopirku, fax, rane računalne programe za crtanje, iPhone i na kraju iPad, na kojem je crtao od 2010. praktički svakodnevno. Na iPadu su nastale njegove serije o dolasku proljeća u Yorkshireu i veliki ciklus “A Year in Normandie”, slikan u Normandiji tijekom pandemije. Mnogi su mu zamjerali da digitalni crtež nije “prava” umjetnost; Hockney je odgovarao da je alat nevažan, a pogled sve. Zvuči poznato? Istu raspravu vodimo danas oko AI alata za uređivanje fotografija.

U tome je možda i najveća Hockneyjeva pouka za fotografe: oprema i tehnologija dolaze i prolaze, ali znatiželja ostaje. Čovjek koji je s 45 godina razbio fotografiju na stotine komadića, sa 60 i nešto prepisao povijest slikarstva, a s 80 izlagao slike nacrtane prstom po ekranu, dokaz je da se način gledanja vježba cijeli život. Upravo zato na našim radionicama fotografije uvijek ponavljamo da fotoaparat ne vidi umjesto vas – on vidi onoliko koliko ste vi naučili gledati. Hockney bi se, vjerujemo, s time složio.

Česta pitanja

Od čega je David Hockney radio svoje “joiners” kolaže?

Prve “joinerse” slagao je 1982. od polaroida posloženih u mrežu, a kasnije od običnih 35-milimetarskih fotografija. Najveći kolaži, poput “Pearblossom Highwayja”, sastoje se od više stotina zasebnih snimaka iste scene iz različitih kutova.

Što tvrdi Hockney-Falco teza?

Da su slikari od 15. stoljeća nadalje, među njima Vermeer i Caravaggio, koristili optička pomagala poput zrcala, leća i camere obscure kako bi postigli fotografsku preciznost crteža. Teza je iznesena u Hockneyjevoj knjizi “Secret Knowledge” (2001.) i još uvijek je predmet znanstvenih rasprava.

Zašto je Hockney važan fotografima ako je bio slikar?

Zato što je fotografiju istovremeno koristio i kritizirao: njegovi kolaži pokazuju ograničenja jedne fiksne perspektive i jednog trenutka, a njegove rasprave o optici podsjećaju da je gledanje vještina koja se uči, neovisno o tome držite li kist, fotoaparat ili iPad.