Marjan Radović: Moji modeli su ronitelji, morski psi i raže, samo ne krokodili

Koliko puta ste unazad 20-tak godina, koliko traje hrvatska samostalnost, čuli ili pročitali kako su sportaši najbolji ambasadori Lijepe naše i koliko puta ste se, makar i nesvjesno, složili s tom tvrdnjom? Jasno, nemamo ništa protiv vrhunskih sportskih uspjeha, cijenimo trud, odricanje i požrtvovnost brojnih sportskih zvijezda i reprezentacija koje su osvajale najsjajnija svjetska odličja, no ne možemo se oteti dojmu da su i kultura i umjetnost također itekako zaslužni za percepciju Hrvatske kao kulturne zemlje s bogatom poviješću i vrhunskim individualcima.

To što se o fotografima i njihovim djelima malo piše i još manje ih se promovira, to je neka sasvim druga priča, no činjenica je da Hrvatska ima vrhunske fotografe koji zaista imaju što pokazati svijetu. Marjan Radović jedan je od njih. Diplomirani inženjer geodezije, ljubitelj ekstremnih sportova, instruktor ronjenja i podvodni fotograf, svojim je inventivnim idejama i fantastičnim fotkama snimljenima pod morem, u rijekama i jezerima, posve zasluženo dostigao status kakav zaslužuju samo vrhunski talenti i profesionalci.

Budimo realni, ne treba biti veliki foto znalac da bi se shvatilo kako je bavljenje podvodnom fotografijom vrlo težak, zahtjevan i nerijetko opasan posao, čiji rezultat u konačnici, zbog objektivnih i subjektivnih okolnosti koje su specifične za vodu kao medij u kojem se snima, može biti upitan. S Radovićem smo razgovarali upravo na tu temu, želeći razjasniti što sve utječe na njegov rad, što ga motivira i uspijeva li naplatiti svoj trud.

Jeste li vi zapravo ronitelj ili fotograf? Kako ste uopće spojili ronjenje s fotkanjem ispod vode?

Iskreno prvenstveno sam ronitelj, pa tek onda fotograf. Ipak se već 20 godina bavim ronjenjem, od 2001. imam položen i instruktorski ispit, a u fotografiju sam se zaljubio dosta kasnije, tijekom studija geodezije. Na fakultetu smo imali kolegij fotografija i fotogrametrija, to je metoda izmjere preko fotografije, i tad sam se prvi put pošteno susreo s fotkanjem. Toj novoj ljubavi pridonio je i brat Ivica koji je zavolio fotografiju puno prije mene, čak je bio i voditelj foto sekcije u KSET-u. No da me pitate volim li više ronjenje ili fotografiranje, ne bih vam mogao odgovoriti. Jednostavno se ne bih mogao odlučiti za jedno.

Vjerujemo da počeci bavljenja podvodnom fotografijom nisu bili laki. Ipak je riječ o specifičnoj tehnici i neuobičajenim uvjetima rada.

Foto ronjenjem sam se počeo baviti prije 15-tak godina. Tad nije bilo interneta na kojem bih mogao pronaći informacije s kojom opremom raditi, na što obratiti pažnju, skupljati tuđa iskustva i stvarati svoj stil rada pod vodom. I ta priča oko početaka moje karijere podvodnog fotografa  je vezana uz slučajnost. U to vrijeme sam bio član jednog ronilačkog foto kluba u koji je stigao neki strani fotograf koji je trebao odraditi jedno podvodno snimanje za magazin Diver. Čovjek se razbolio baš tog dana kad je bilo dogovoreno snimanje i ja sam ga zamijenio fotkajući s njegovom opremom. Urednici su bili toliko zadovoljni materijalom koji sam snimio da sam i nastavio raditi za njih. Tako je zapravo sve počelo.

U čemu se očituje najveća razlika između podvodne fotografije i fotkanja iznad mora?

U podvodnoj fotografiji vrijede posve druga pravila u odnosu na fotkanje na kopnu, prvenstveno jer se svjetlo mijenja s povećanjem dubine. Primjerice, ja upravo zbog toga koristim samo manualne postavke na foto aparatu. No ono što je najvažnije, u podvodnoj fotografiji čovjek prvo mora biti dobar ronitelj, a tek onda i dobar fotograf.

Kako ste se na početku karijere snalazili s tehnikom? Tad je bilo puno teže nabaviti kvalitetu opremu, zar ne?

U ovih 15 godina tehnika se razvila revolucionarno, od aparata, kućišta, rasvjete do svega ostalog što koristimo pod vodom. Danas se recimo uglavnom koriste gotova kućišta za DSLR-ove, a nekad nije bilo tako. Sjećam se da sam godinama sam morao prilagođavati opremu za potrebe ronjenja, pogotovo rasvjetu koju sam nerijetko morao sam izmišljavati.  Nekad sam morao paziti i na svaki klik koji sam napravio, jer sam u aparatu imao samo 36 fotki na filmu, a današnja digitalija omogućava posve jedan drugačiji pristup fotografiranju.

Što vam predstavlja najveće zadovoljstvo dok pod morem fotografirate? To su vaši modeli? Ljudi, ribe, koralji…?

Volim fotkati ambijent, druge ronioce i ambijente, želim pokazati kako ljudsko tijelo reagira u drugom mediju. Zato su moji modeli najčešće ronioci i plivači. Volim raditi sa sekundarnim svjetlom, kad nemam svoju rasvjetu nego koristim rasvjetu ronitelja kojeg fotkam.

Jeste li doživjeli kakve pogibeljne situacije tijekom svojih zarona? Ronjenje može biti vrlo opasan sport.

Iskreno, nisam. Kao instruktor ronjenja istreniran sam da bilo kakvu problematičnu situaciju rješavam „hladne“ glave, da stanem, razmislim i riješim problem. Nisu me napadali morski psi i raže iako sam i njih snimao, nisu me htjele pojesti nikakve izmišljene morske nemani, no veliki respekt imam prema murinama, one su zaista nepredvidljive. Puno toga sam prošao, ali jedno sigurno neću: ronjenje s krokodilima. To ne dolazi u obzir, jednostavno to bi bilo previše.

Voda je medij u kojem je, pretpostavljamo, teško provjeriti i biti siguran u kvalitetu snimljenog materijala. Kako rješavate taj problem?

Točno, voda je medij koji izobličava, a primjerice na 40 metara dubine je tlak od pet atmosfera i ljudski mozak drukčije funkcionira, ne može jasno percipirati oštrinu i kvalitetu fotografije. Jasno, s dubinom se povećava i broj atmosfera, a samim time su i sve teži uvjeti rada. U toj procjeni tehničke kvalitete fotografije koristim, baš poput brojnih drugih ronitelja, histogram – uređaj koji nam grafičkim podacima pokazuje razinu kvalitete onoga što smo snimili.

Postoji li komercijalna isplativost posla kojim se bavite? Drugim riječima, možete li naplatiti svoj rad, talent ti vještinu podvodnog fotografa?

Potreba za podvodnom fotografijom postoji, ona nije velika, no prisutna je mahom u turističkim vodičima i katalozima. Tek se povremeno pojavi i potreba manjeg broja oglašivača koji koriste podvodne fotke za svoje komercijalne reklame. U posljednje vrijeme dosta radim za Red Bull, u njihovim projektima poput Cliff divinga, Red Bull sidruna kad postoji potreba za snimanje pod vodom i iznad nje. Zato imam i tzv. Quadcopter s kojim kogu snimati i iz zraka.

Osmislili ste super zanimljiv projekt izložbe pod vodom. Je li to umjetnička vizija izlaganja svojih djela ili istodobno i način promocije svog rada?

Projekt Pogled u plavo zapravo je izložba fotografija pod vodom. Ideja je da ljudi koje zanima ronjenje i podvodna fotografija moraju obući ronilačko odijelo ispustiti se pod more ili na dno bazena i gledati izložbu. Dosad sam organizirao 100-tinjak takvih izložbi i u pravilu su ljudi bili oduševljeni i idejom i sadržajem. Čini mi se da je taj projekt jako dobar za turističku promociju, uostalom naša turistička zajednica prošle godine se upravo s Pogledom u plavo predstavljala na Turističkom sajmu u Münchenu. Naravno, uz to što je i meni kao čovjeku koji voli ronjenje zanimljiv takav koncept izložbe, on mi itekako pomaže i u promociji.

Do koje dubine se maksimalno spuštate s foto aparatom? Koliko je problematična obrada fotki snimljenih na dubini gdje gotovo i nema svjetla?

Spuštam se do 60 metara dubine, pa možete i zamisliti kakve su razlike u snimanju na toj dubili u odnosu na 50-tak metara manju dubinu. Obrada fotki je zato prilično složena, ne samo jer je voda puno gušći medij od zraka, nego u njoj ima i puno vidljivih čestica koje plivaju oko objekta snimanja. U odnosu na snimanje u studiju ili u prirodi, kompletna postprodukcija je drugačija i kompliciranija. Primjerice, zbog uvjeta snimanja pod vodom vrlo često se fotke moraju uvećavati i na njima se mora smanjivati šum.

Imate li neko posebno omiljeno mjesto za urone i fotografiranje?

Tu bez imalo razmišljanja tvrdim da je ronjenje u Egiptu i crvenom moru najsavršenije iskustvo koje sam doživio. Bio sam tamo već pet ili šest puta i svaki put sam se iznova oduševio. To je doslovce meka ronilačkog turizma, jer je sve prilagođeno fotografima i roniteljima. Tamo je već desetljećima zabranjen izlov ribe i u samo jednom uronu možete vidjeti više ribe nego cijelog života roneći u našem dijelu Jadrana. Pa možete zamisliti kakav je to biznis kad je zarada od ronitelja na jednoj brodskoj olupini veća od zarade koju Egipat uprihodi od turista koji žele vidjeti piramide. Po uronu se plaća 85 eura, a on traje od 45 minuta do sat vremena, s time da su rijetki oni koji idu na samo jedan uron. Osim Egipta u kojem sam već bio, postoje još četiri mjesta na koja planiram otići u narednih pet do 10 godina. Concenote u Meksiku, otočje Fiji, australski koraljni otoci i Galapagos, to su mjesta koja moram posjetiti, tamo roniti i fotkati.

Što je s rijekama i jezerima, ronite li i tamo? Jesu li ta mjesta generalno opasnija od mora?

Naravno. Volim roniti na Plitvičkim jezerima i pogotovo na ušću Cetine. Slatkovodna jezera i rijeke kriju dosta opasnosti i treba biti jako oprezan. Prije nekoliko godina je baš na Cetini poginuo vrhunski slovenski podvodni fotograf Dejan Šarman.

Bavite li se i nekom drugom vrstom fotografije osim podvodne?

Jasno da volim i fotkati izvan vode, pogotovo sportsku i akcijsku fotografiju. d rane mladosti su me zanimali svakakvi ekstremni i adrenalinski sportovi, bavio sam se boardanjem, pa se tijekom svih tih avantura razvila i ljubav prema toj vrsti fotografija. Kad godi imam priliku da sudjelujem u takvom nekom sportu, ne samo da ju nastojim iskoristiti, nego svakako sa sobom nosim i foto opremu ne bih li i fotkao.

Web: www.marjanradovic.com
Facebook: https://www.facebook.com/marjan.radovic
Instagram: https://instagram.com/marjan041/
500px: https://500px.com/marjan041
Vimeo: https://vimeo.com/user2821011